Lapsus calami

Lapsus vitae, cigare i ljubav prema starim gradovima

11.05.2021.

Dženet iz Nafake

Otvorila sezonu jučer, izgorjela po prvi put, što je zapravo dobar pokazatelj temperaturne razlike između ove i prošle godine. Prošle cvrknula u martu, evo sad u maju. Mažem se nekakvom kremom poslije depilacije jer nemam pantenola i proklinjem svoj ten.

Ovih dana em što je lijepo vrijeme, lijepa je nekako i duhovna atmosfera. Sve mi je nešto lijepo. Radim na sebi. Gledam šta mogu još. Dobra rutina je najbitnija stvar na svijetu. Ponekad.

Emocionalna regulacija mi je veličine pet konvertibilnih feninga podijeljenih na pola. Dvije i po feninge. Shvatila sam da se ne mogu pretvarati da sam nešto što nisam. Da neće uvođenje nekih 'zdravih', 'dobrih' stvari po mene uticati na mene uopšte onako kako sam to zamišljala. I dalje će mi emocionalna samoregulacija ostati na nivou dvije i po feninge.
Shvatila sam i ako ne mislim na nešto, to je zapravo silan trud da ne mislim na nešto, samo se vrati navečer da me proganja.
Život, u svoj svojoj suštini, je presmiješan.

Da sam vrsta hirurga, bila bih hirurg za dušu. Ekscizija onih dijelova koji smo mi, ali koji prave više štete nego koristi.

Da mogu birati koja životinja da budem, bila bih albatros.

29.04.2021.

Evo me k'o tram

23.04.2021.

Posljedice trauma glave kod djece

Moja potreba za vrištanjem je u zadnja tri dana velika.
Vrišti mi se na sve živo i neživo. Vrišti mi se i na mene - onu koja je negdje između, levitira, nesigurna kojoj strani pripasti.
Želim otići negdje u šumu pustiti sve silne vriskove koji su se akumulirali otkako sam 'dobro'.
Kap po kap, čaša se puni. Nešto se u dubini duše podsmjehuje. Suze mi oči na same pomisli: 'Ti si krug, ti si krug, ti si krug.'

Želim vrisnuti - volim te.
Želim vrištati zboog svoje neadekvatnosti.
Želim vrištati zbog svog neuspjeha.
Želim vrištati jer sam nezahvalna.
Želim biti robotizovana na mjesec dana, da se odmorim ko čojek.
Želim da me u snovima ništa ne proganja.
Želim čistu savjest.

Želim, želim, želim.

Nakon dugo dumanja, zaključila sam sljedeće: Rađamo se takvi kakvi jesmo, ne možemo se iskonski promijeniti, sve ostale stvari i priče (primjerice, religija) su nam date da bi se kontrolisali.
Da ne bismo postupali po željama. Pokušavam se pomiriti i s tim da nešto hoću, ali to ne radim, bez dodatne grižnje savjesti samo zbog htijenja tog nečega. Ja sam insan, ja sam tako stvorena.
Ramazan me drži pod kontrolom. Ja osjećam Milost. I toliko me stid mene.
07.04.2021.

Love is patient, love is kind

Večeras sam se po prvi put razveselila u zadnjih mjesec dana. Toliko sam se nasmiješila da me zaboljela rana od vađenja osmice. Vrijedi svakog narednog Dexomena. Koliko malo čovjeku za sreću treba je prosto objektivno suludo. Iz toga izvodim zaključak da AI nikad neće biti to. Đeš robota naučiti sve ovo ljudsko, robot je logičan, ide jednim putem, ne bi mu nikad naumpalo što i meni.

Kad mi je dosadno, odem na profil bivšeg nam reisa i facepalmam se. Ni to robotu ne bi naumpalo.

Imal' ko kakvu preporuku za seriju?

Ova mi se pravo sviđa:

04.04.2021.

O kineskim respiratorima i dinastiji

Za nekog ko Boga uvijek nosa po ustima, količina hrabrosti kod dotičnih mi je fascinantna.

"Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, - kao da je svim ljudima život sačuvao.." (5:32)
"I tako mi Gospodara tvoga, njih ćemo sve na odgovornost pozvati za ono što su radili."(15:92,93)

Samo bih da vidim malo pravde i na ovom svijetu. Da odgovaraju za svačiju mater, oca, sestru, brata, nanu, djeda, prijatelja. Za svaku suzu. Za svaki limeni sanduk. Za svaki život.

26.03.2021.

An example of wrath

Dobih haos puno komplimenata danas. Najbolji je onaj - nemaš milosti.
'Kako nemam milosti?'
'Pa eto, ne vidi se da ti je žao.'
Jel' to ja dušu krvavu trebam izvaditi da neko vidi?
Jel' se to ljudska patnja mjeri po izgledu lica?

“Set me as a seal upon thine heart, as a seal upon thine arm: for love is strong as death.”
21.03.2021.

Aurora is a half dragon!

Proteklih dvadesetak dana mog života bih mogla grafički prikazati rušenjem domina. Jedna stvar povukla drugu, pa treću, pa četvrtu..
Zahvaljujem se korisniku illmind koji je tačno predvidio razvoj moje ljubavne situacije. Prelomilo se, treća domina u nizu. Osjećam se oslobođeno.
Laži, laži, laži. Koliko su opravdane laži kad se trudiš da ne povrijediš nekog? Lagala sam na tone. Meni je slomljeno srce bilo prva domina, pa da ga ne slomim njemu, lagala sam na sve moguće načine. Osjećam se toliko prljavo što manipulišem nekim drugim i što imam muda da odlučujem u tuđe ime. Lekcija naučena, istina - pa koliko da boli.
Ali se nisam mogla natjerati da mu kažem - ne volim te. Nije zaslužio.

Nije bolje ni što nas svaki dan bombarduju lošim, bombastičnim, strašnim, mračnim vijestima. Jbt uđeš na klix, ubije ti želju za životom. Najljepša stvar koju sam pročitala ima duuugo je nominacija za Oskara Jasmile Žbanić. Film koji je svjedok genocidu, korijen opet vuče iz nečeg ružnog. Plačem ja, plače sestra.
Jest mi drago bilo u tom trenutku da sam iz Bosne.
I onda skontam koliko se inače nemam čemu radovati prosto jer sam -  iz Bosne. Nemam se čemu radovati jer nema više kreveta u bolnicama. Jer ljude ne primaju. Jer se o datumima dolaska vakcina laže. Jer se elita vakciniše po drugim zemljama. Jer normalan narod umire. Jer Mustafa Alajmović igra na kartu merhametli insana pa ima 700 000 maraka. Jer svi proteste prave, sem nas. Jer je gorivo poskupilo. Jer Fadil ne želi glumiti državu. Jer mi atmosfera liči na kolektivnu psihozu. Na svakom koraku ružno, tamno, mrak. Psihički me počinje slamati štošta nešto.

Ovaj Balkan je kolektivno opsihren, il' ima neki višak žive u vodi, il' u zraku, il' smo svi sve na grobljima gradili  il' je ova zemlja toliko krvlju natopljena da pati i prenosi to na nas. Da hoće neko napisati kakav doktorski rad na tu temu.

Razmišljam o leksaurinima. Razmišljam o alkoholu. Al' jbg, ne može. Trudim se da razmišljam o lijepim stvarima koje ću da radim, da živnem, da mi sve nije ovoliko gadno. Da mi je srce zaliječiti, da mi je tugu ukloniti, da mi je zrno svjetlosti u tuđim očima - ali i to se sve rjeđe viđa. Svi su ko zombiji.
U zadnje vrijeme se ne gledam u ogledalo i bježim od svojih očiju. Bojim se šta ću u njima naći.
03.03.2021.

Jericho

Nekad se osjećam kao najnezahvalnija osoba na planeti, posebice što se tiče života. Života bih se odrekla u sekundi zbog mnogih stvari. Eto, primjerice, sad bih se mogla odreći života samo da mi bude oprošteno.
Moj čudnovat odnos prema životu je većini ljudi strašan. Ljudi vole život. Ljudi žele da duže žive.
Znala sam se voziti sa ljudima koji su išli 170 na sat, bez pojasa, bez apsolutno ikakvog straha, sa nula adrenalina, krajičkom srca se nadajući da je to to. Ostala živa svaki put. Brzo trošim nafaku.
Mislim da sam se krivo rodila.

Dobila komad plastike koji potvrđuje moj status aktivnog učesnika u saobraćaju.

Semestar počeo! Prakse i dalje nema, zabrinuta sam da li ću znati raditi svoj posao.

Kontam sad fali mi još 123 do kraja moje 23. godine, ostale pokemone sam skupila u prethodnom vremenu, došlo bi k'o šlag na kraju. Bože sačuvaj vatre. I Vatre.

Sutra posjećujem lokalnog hećima koji je poznat po tome da ne sluša pacijente. Imam strategiju kako da ga dovedem do zaključka na koji ciljam i da misli da je to sve on sam skapirao.
Igrati se mačke i miša sa zdravstvenim sistemom je prosto nadrealno realno.
28.02.2021.

124

Prvi put, posjeta hitnoj. Porodica me natjerala. Tahikardija, stezanje u prsima, bol u lijevoj lopatici, kratkoća daha, nespavanje. Kaže šta ti je? Rekoh eto, pogodilo me nešto, srce mi slomljeno. Dao injekciju za smirenje, kaže to moraš sa sobom riješiti. Došla kući, mišići opušteni po prvi put, laganija 20 kila, ali otkucaji i dalje visoki. I dalje stezanje u prsima. Samo mi se plače, a ne mogu. I dalje imam osjećaj da mi srce curi i izlijeva se. Kuda idu srca kad se slome? Jel' imaju neka metafizička odlagališta u vidu deponija? Gdje mogu nabaviti novo?

24.02.2021.

Mojom greškom

Prvi put mi je slomljeno srce u parampačad u životu. I to zbog prijateljstva.
Ne znam kako da popravim, ne znam kako da popravim, ne znam kako da popravim.
Doslovno imam osjećaj da mi je u grudima nešto slomljeno, da zjapi otvoreno i da iz njega curi duša i sve što valja u meni.
Dala bih svo blago ovog svijeta da mogu vratiti vrijeme unazad šest sati.
Da mogu vratiti vrijeme unazad šest sati, bila bih najsretnija osoba na svijetu.
Da mogu vratiti vrijeme unazad šest sati, ne bi mi ništa više od života trebalo.
Gospodaru Uzvišeni, kakvo li je iskušenje ovaj dunjaluk?
Zašto nisam odabrala da budem melek čisti?
Zašto odabrah patnju?

Stariji postovi