Lapsus calami

Lapsus vitae, cigare i ljubav prema starim gradovima

23.04.2021.

Posljedice trauma glave kod djece

Moja potreba za vrištanjem je u zadnja tri dana velika.
Vrišti mi se na sve živo i neživo. Vrišti mi se i na mene - onu koja je negdje između, levitira, nesigurna kojoj strani pripasti.
Želim otići negdje u šumu pustiti sve silne vriskove koji su se akumulirali otkako sam 'dobro'.
Kap po kap, čaša se puni. Nešto se u dubini duše podsmjehuje. Suze mi oči na same pomisli: 'Ti si krug, ti si krug, ti si krug.'

Želim vrisnuti - volim te.
Želim vrištati zboog svoje neadekvatnosti.
Želim vrištati zbog svog neuspjeha.
Želim vrištati jer sam nezahvalna.
Želim biti robotizovana na mjesec dana, da se odmorim ko čojek.
Želim da me u snovima ništa ne proganja.
Želim čistu savjest.

Želim, želim, želim.

Nakon dugo dumanja, zaključila sam sljedeće: Rađamo se takvi kakvi jesmo, ne možemo se iskonski promijeniti, sve ostale stvari i priče (primjerice, religija) su nam date da bi se kontrolisali.
Da ne bismo postupali po željama. Pokušavam se pomiriti i s tim da nešto hoću, ali to ne radim, bez dodatne grižnje savjesti samo zbog htijenja tog nečega. Ja sam insan, ja sam tako stvorena.
Ramazan me drži pod kontrolom. Ja osjećam Milost. I toliko me stid mene.