beats by dre cheap

Aurora is a half dragon!

Proteklih dvadesetak dana mog života bih mogla grafički prikazati rušenjem domina. Jedna stvar povukla drugu, pa treću, pa četvrtu..
Zahvaljujem se korisniku illmind koji je tačno predvidio razvoj moje ljubavne situacije. Prelomilo se, treća domina u nizu. Osjećam se oslobođeno.
Laži, laži, laži. Koliko su opravdane laži kad se trudiš da ne povrijediš nekog? Lagala sam na tone. Meni je slomljeno srce bilo prva domina, pa da ga ne slomim njemu, lagala sam na sve moguće načine. Osjećam se toliko prljavo što manipulišem nekim drugim i što imam muda da odlučujem u tuđe ime. Lekcija naučena, istina - pa koliko da boli.
Ali se nisam mogla natjerati da mu kažem - ne volim te. Nije zaslužio.

Nije bolje ni što nas svaki dan bombarduju lošim, bombastičnim, strašnim, mračnim vijestima. Jbt uđeš na klix, ubije ti želju za životom. Najljepša stvar koju sam pročitala ima duuugo je nominacija za Oskara Jasmile Žbanić. Film koji je svjedok genocidu, korijen opet vuče iz nečeg ružnog. Plačem ja, plače sestra.
Jest mi drago bilo u tom trenutku da sam iz Bosne.
I onda skontam koliko se inače nemam čemu radovati prosto jer sam -  iz Bosne. Nemam se čemu radovati jer nema više kreveta u bolnicama. Jer ljude ne primaju. Jer se o datumima dolaska vakcina laže. Jer se elita vakciniše po drugim zemljama. Jer normalan narod umire. Jer Mustafa Alajmović igra na kartu merhametli insana pa ima 700 000 maraka. Jer svi proteste prave, sem nas. Jer je gorivo poskupilo. Jer Fadil ne želi glumiti državu. Jer mi atmosfera liči na kolektivnu psihozu. Na svakom koraku ružno, tamno, mrak. Psihički me počinje slamati štošta nešto.

Ovaj Balkan je kolektivno opsihren, il' ima neki višak žive u vodi, il' u zraku, il' smo svi sve na grobljima gradili  il' je ova zemlja toliko krvlju natopljena da pati i prenosi to na nas. Da hoće neko napisati kakav doktorski rad na tu temu.

Razmišljam o leksaurinima. Razmišljam o alkoholu. Al' jbg, ne može. Trudim se da razmišljam o lijepim stvarima koje ću da radim, da živnem, da mi sve nije ovoliko gadno. Da mi je srce zaliječiti, da mi je tugu ukloniti, da mi je zrno svjetlosti u tuđim očima - ali i to se sve rjeđe viđa. Svi su ko zombiji.
U zadnje vrijeme se ne gledam u ogledalo i bježim od svojih očiju. Bojim se šta ću u njima naći.

Lapsus calami
http://lookinup.blogger.ba
21/03/2021 23:41