I.V. Ivy.

Položila zadnji ispit! Antiklimaktično, al ono, najs.

Dobila poruku u škakljivo vrijeme dok je neko drugi držao moj mobitel. Povuklo pitanje. Povuklo moju laž. Na svu ovu vrućinu, preznojila se dvostruko više. I opet ono da idem over the top – posvađala se zbog optužbe i uvukla još x ljudi u to i pravdala se životom. Svi su uvijek nekako blizu, a znoj dajem da ih uvjerim u potpuno suprotno. Nisam ono što jesam, jesam ono što nisam. Žao mi je osobe koja je poslala poruku, ne mogu zamisliti kako se osjećala nakon mojih paranoičnih poruka na drugoj mreži – piši suprotno! Izvlačeći sebe iz govana, uvlačim druge u ona emocionalna.
Danas sebi pišem u dan dozivanja, jer ovo nije prvi put da sam u ovoj situaciji, nit je prvi put da se vadim iz ove iste situacije, samo se svaki put sve gadnije osjećam. Sutra će juli, a ono od rok-do-juna i raščišćavanje poslije toga kao da se nije desilo. Sve riječi zaboravimo, kao da nisu ni izrečene i nastavimo istim glupim putem iako znamo gdje to vodi. Nigdje. Pogotovo sad ne vodi nigdje.

Zauzela sam zdravi stav na mjestu gdje ga nikad nisam željela zauzeti. Poučno, ali nezadovoljavajuće. Mijenjam emociju nedostajanja sa ignoriranjem do prosvjetljenja.
Tamo gdje nisam zauzela zdrav stav – možda sam trebala. Emocija nedostajanja je uvijek prisutna, isto kao da mi fali ruka. Tu i nisam znala zauzeti drugačiji stav, zapravo. I da jesam, ne bih.
Postoje različite vrste nedostajanja. Rado bih ih sve ugušila s votkom.