Engr menadžment

Nisam ni znala koliko mi je stalo do ovog bloga dok nisam pomislila da je ugrožen. Nije ugrožen u pravom smislu te riječi, ali osjećam da je ugrožen kao produžetak mene. Prvi instinkt je bio da uradim ono što je meni urađeno, samo me boli što znam koliko to boli. Ovo je mirna luka.

Imam milion stvari da završim do utorka, pa sam uzela mini-pauzu od života. Pauza se ovim postom i završava, a trajala je koliko i ljetni pljusak. Nekad se pitam da li su određena dešavanja rezultat mog truda ili čudnovate sreće koja me prati, a nekad sa stopostotnom sigurnošću znam da su rezultat sreće. Kao da je nadoknada za neke druge stvari.

U nekim analizama ima grešaka. I široki vidici mogu biti ograničeni. Probaću zaboraviti da mi je stalo, posvađat ću se sa sobom i postaviti betonske kolčeve kao među između onog što želim i onog što treba.

“You think you know yourself inside out when you live alone, but you don't, you believe you are a calm untroubled or at worst melancholic person, you do not realise how irritable you are, how any little thing, the wrong kind of touch or tone, a lack of speed in answering a question, a particular cast of expression will send you into apoplexy because you are unchill, because you have not learnt how to soften your borders, how to make room. You're selfish and rigid and absorbed, you're like an infant.” 

2 0 komentara

Leave a Reply