Zubar Mirza

Muče me muke Tantalove ovih dana, što prezirem kod sebe. Muče me i obrisi oholosti, što isto prezirem kod sebe. Muče nas i Erinije koje tiho siju razdor na svaku stranu. Oholost je čudna stvarčica za koju se uvijek može naći opravdanje. Umrtvljenost. Gramzivost. Ljubomora.

Majka dvoje odrasle djece, je jučer objašnjavala mojoj drugarici zašto me voli. Kroz redove, pa direkt: Shaw ne da na mene. Izostavila je da Shaw ne da da njeno oženjeno-pobjeglo od sirotinje-dijasporsko dijete galami na nju i da se istresa bezrazložno. To me malo šokiralo, pa spustilo, jer sam mislila da je nebitna stvar u našem cijelom odnosu. Postidila sam se što to nisam primijetila i što mi je fokus odlutao daleko od ljudskijih stvari. Nedovoljno daleko, doduše, da ne ide po automatizmu. Umrtvljenost. Krivi fokus.

Suprotno uobičajenoj praksi, dijelim svoju nenačetu zalihu opijata koje imam potrebitima. Previše ih je u potrebi za moju jednu kutiju. Jutros sam je saslušala deset minuta, klinički dala prijedlog rješenja i tutnula tabletu. Iskrenu empatiju sam negdje usput izgubila, kao i želju za tim istim tabletama. Za prvo bih rekla umrtvljenost, drugo mi je i šokantno i drago.
Došlo je vrijeme poremećenih nervusa vagusa i traganja za blagom, opravdanjima i statusom. Nikad prije nisam vidjela ovoliko nesretnih bajkovitih života. To me toliko živcira i najradije bih da mi niko ništa ne priča jer imam osjećaj da me sve oblikuje u ono što nisam, koliko god to bilo teško povjerovati na osnovu mojih mračnjikavih postova. Pretvarajte se da živite život sa instagrama i preda mnom, pobogu, otkako sam se vratila iz Sarajeva gutam svačiju negativu jer, eto, ja sam povjerljiva osoba. Pretvorila sam se u nekakvu mračnu osobu i van bloga i ne sviđam se samoj sebi. Umrtvljenost srca. Nesretnost. Nezahvalnost. Radim aktivno na tome, samo trebaće mi vremena da ispovraćam ovo što sam dosad progutala.

U procesu traženja i potraživanja nečeg što je utočište, najbolji Jahač apokalipse me pretekao. Treba i meni! Moj mali kult u svojoj suštini nije bijeg od stvarnosti, nego stvarnost kakva treba biti. Zadovoljna sam ljudima koje nazivam prijateljima. Ovo poništava cijeli prvi paragraf.

A što se tiče zubara Mirze, priča ide ovako:
Bio je jedan zubar po imenu Mirza. Krupan čovjek, onaj dosadašnji, volio popiti i pojesti. S obzirom da je bio zubar u to tad vrijeme, bio je i najpoželjniji neženja. Da ljubav ide preko želuca krupnog Mirze, znala je jedna djevojka koja mu je donosila raznorazne pite i kuhana jela na svaki sastanak. Sve je to, logično, spremala njena mati, a djevojka je preuzimala sve zasluge. Mirza je bio oduševljen i oženio djevojku. Iz nekih još starijih priča kojima su licemjerno odgajane i moje generacije u jebenom 21. vijeku i zbog kojih mi sad dođe da nekog ubijem i što je tema za potpuno zaseban post, muški su znali vraćati djevojke kući ako nisu nevine ili ako ne prokrvare prvu bračnu noć.
E pa zubar Mirza je svoju vratio. Ali ne zbog presvete stvari kao što je muška čast.
Nego jer nije znala kuhati kao svoja mati.
Vratio je materi na sedmodnevni kurs kuhanja, pa kad se uvjerio da je naučila, vratio je opet sebi. I svima to pričao.
I meni evo ispričaše. Lijepe bosanske basne! Sva sreća da ne jebem živu silu.