Unfinished Tales

Razmišljam o kockicama i slaganju. Razmišljam o stvarima koje su potrebne ljudima. Razmišljam o ljudima koji su potrebni ljudima i mislim na vodu – da ne venemo, da rastemo, da se razvijamo.

Ovaj paragraf sam tipkala i brisala tri puta. Znam zašto.
Prije četiri godine sam se zaljubila u najneobičniju osobu koju sam dotad srela. U prolazu, na prvu. Imala je najčudniji stil oblačenja, voljela je cvijeće i fotografiju, nosila je puno prstenja, taman mejk-up i slušala opskurne likove za koje nikad nisam čula.
Prvi put u životu sam se zaljubila i nisam znala šta da radim sa svim tim novim emocijama. Po mojoj već bivšoj dijagnozi BPD-a emocije su visokog intenziteta, sa tendencijom odlaska u krajnosti. Volim misliti da je šifra koja mi je prišivena bila modifikovana i da su postojale neke granice, ali ponekad se pitam da li je objektivno bilo tako. Šta sam ja, a šta je šifra? Jesmo li isto? Ono što sam ja u tom trenutku znala jest – da mi je bolje od svih benzodiazepina koje sam dotad probala. Benzodiazepini na steroidima bez ošamućenosti – zaljubljenost.
Veza je trajala godinu i tri mjeseca jer sam se na koncu umorila od trostrukog života. Jedan život kao poster-kid za porodicu, jedan život za prijatelje i jedan život u četiri zida kad god se ukrade vrijeme.
Nisam se više mogla pohvatati i posljedično ta veza je izrodila neke od najvećih laži koje sam izgovorila u svojih dvadeset i pet godina. I dan danas serviram laži zbog toga i prate me u stopu.
Ono što onako nekad pročitate – ja sam poluprakticirajući vjernik. To je digresija koja je meni bitna u ovom procesu od tačke A do tačke B. Ko je ikad kuburio sa zakonima i Zakonima, znat će.
Nakon raskida te veze, silnog bola, samoprezira i manjka čovječnosti kod mene, misleći da u grijehu nema sreće jer je to postulat ušla sam u sljedeću vezu i odlučila da će ovaj put sve biti kako treba. Opet jer sam mislila da to ljudi tako rade i ako svi mogu – mogu i ja, pobogu, i ja sam čovjek. Praktičnost iznad svega, a s vremenom će sve sjesti na svoje mjesto.
Svo moje pokušavanje je potrajalo oko devet mjeseci. Prva tri mjeseca su prošla u nastojanju da se pojave neke emocije, druga tri mjeseca u šta je-tu je, a treća tri mjeseca u teškoj duševnoj agoniji jer ga ne volim, a treba da ga volim. Raskinula sam s njim dok mi je bradom grebuckao rame pričajući svoje snove i nadanja, praveći pauze da utisne male poljupce u ključnu kost. Potom sam raskidala sedam dana uz ustupke njemu, jer sam se osjećala kao smeće od čovjeka zbog tog prvog puta.
O tragovima i lekcijama iz te dvije veze mogu eseje napisati.
Nakon što me prođe istinita kratkotrajna opčinjenost koja, Bogu hvala, nije ni blizu onoj prvoj, nadam se da će naići neki Viking frajer da se mogu zaljubiti i da zavolim. Nek’ mi crta rune po leđima i vozi me u Volvu, zauzvrat ću mu roditi četvero plave djece. Čak me neće biti briga ni šta će famElija reći što nije naš.
Što ovo sve večeras pišem? Jer patim od hronične neiskrenosti i ne mogu spavati. Ima nešto i do onog što mi Rara nije povjerovala, ima nešto i do onog posta od Alaske. Ima nešto i do večerašnjih razgovora jedan na jedan gdje je domet bio rečenica: Ja patim od hronične neiskrenosti. Umjesto sumnje i pitanja dobila sam najtopliji pogled na svijetu, toliko topao da mi se srce stislo.
A vala ima i do kafe u deset sati.