Refleksija broj 1:
Za vrijeme dok sam studirala, praksa je bila da se ismijavaju privatni fakulteti i diplome privatnih fakulteta, pogotovo onaj u Travniku. Mi smo državna sirotinja kobiva bili bolji jer smo učili. False, my friends.
Refleksija broj 2:
Ako završiš državni fakultet, po pravu ti pripada mjesto u državnoj firmi, za razliku od onog sa kupljenom diplomom. Also, falsch. To mjesto pripada onom iz Travnika, zapravo dvojici iz Travnika koji su pod velom misterije primljeni na šest mjeseci bez raspisivanja konkursa, u rasponu od dva mjeseca razlike, bez obzira na molbu koja je čamila tamo na protokolu dva mjeseca.
Refleksija broj 3:
Kad poljubiš vrata, pazi kako izgledaš. Jer poslaće ti milion poslova na koje ne možeš da apliciraš, izgubićeš usput i siguricu koja je kao bila sigurica, a nisi je htjela, počet će se pričati hiljadu puta prežvakana priča kako je država kriva, a ti ćeš oplakivati sve suze onih prije tebe i poslije tebe koji su prošli kroz isto. Ne želim se ubiti, stvarno, ali izgleda da tako izgledam. Počinju me nervirati priče na fazon: Bog daje nafaku, tebe tvoje mjesto ne može zaobići ili ovdje ili negdje (ciljajući na ono digni ruke), nemoj gubiti nadu, biće posla, čovjek se tako čeliči, ne možeš tu ništa, tako je to i sve ostale bosanske bajke zbog kojih smo tu gdje jesmo.
Ja bih da se ne čeličim, da mi bude sve servirano na tacni i da nemam ni brige ni pameti jer mi je pun q cjeloživotnog čeličenja. Čeliči te kod nas čim se rodiš, čeliči te u osnovnoj, čeliči te u srednjoj, čeliči te na fakultetu, čeliči te na birou, pa onda te čeliči na poslu (ko dobije, naravno).
Poljuljana mi je vjera u snagu moje vjere i ne sviđa mi se moja projekcija Boga. Mislim da ga projiciram po ljudima, što nije reprezentacija Njega, ali ja sam čovjek do kosti.
Refleksija 4: Moja verzija produktivnosti u glavi je prosto – rad. Osmosatno radno vrijeme. Čak mi ne moraju ni platiti.