Lijepa, visoka, zgodna. Duša od insana.
Znamo se otprije, površno znam priču. Večeras je čula u fulu, iz prve ruke.
Udarao ju je dok mu šake nisu bile krvave, pa je za svoj rođendan umjesto noža za tortu držala povrće iz zamrzivača na licu.
Niko je nije zaštitio. Znala je od prvog dana da neće tu ostati i čekala je punih 18 godina da ode, dok djeca pravo ne ojačaju. Nije imala kome. Napravila plan kao iz španske sapunice i – uspjela. Djeca se psihički popravila. Ne žive u strahu, niko od njih.
Da se na papir stave muke žena oko mene iz generacije koja je izrodila moju generaciju i sve prije toga – nestalo bi šuma. Nije patnja uvijek tiha i neprimjetna, nekad je i bučna. Nekad smo svjedoci.
Saborci – sve žene. Neprijatelji – svi muškarci.
Ili je do interneta pa svaki dan serviraju informacije o svemu ili se to dešavalo i prije, ne znam. U mojoj kući nije bilo te vrste nasilja, hvala Bogu. Kod nas je nasilje išlo više na psihičkoj osnovi, svađe, tišine, verbalno-degradirajuće, pasivno-agresivno, ali nikad fizički agresivno. Ja zbog toga imam mali milion problema zbog kojih se nekad ne znam skupiti, kako li je ljudima koji su prošli kroz to drugo?
U prosjeku, otkako sam član viber-vijesti grupe, svako drugi dan se u našem malom gradu desi nasilje u porodici. To je ono prijavljeno, gdje je policija umiješana. Koliko je neprijavljenog?
Ne razumijem mozak koji udari drugu osobu koja liježe s njim u postelju i mirno spava kraj nje uplakane. I to nastavi ponavljati, iznova i iznova. Zar se ne boji da će ga otrovati? Ubiti na spavanju? Zar se ne boji Boga?
Usput, sad uviđam da se moj odnos prema muškarcima s godinama formirao na osnovu njihovog iskustva, isto da je moje. A nije. Nije ni bilo. I nije bilo pošteno od mene.