Et-Tekvir

Probala sam sapun od kozjeg mlijeka inspirisana Romanovom i fenomenalan je. Tople preporuke.

Neki dan sam ujutro, idući u rikverc, skoro pregazila mačku. Vješto je izbjegla, i Bogom se kunem, stala je, zagledala se u mene u fazonu ‘budaletino, gdje gledaš’ i nastavila do javne kuhinje.

Javna kuhinja ili hranilište je prostor iza drvarnice gdje mama dvaput dnevno ostavlja hranu za sve mačke u krugu jednog kilometra. Nekad prije je nama iza leđa hranila pse lutalice. Mi smo se čudili broju pasa, svi skupa s njom, Brutom, komentarisali kako problem treba riješiti, sipali negativu, bacali petarde. Trebalo je vremena (i sreće) da skontam zašto ne laju samo na nju. Ovaj put je puno otvorenija, javno ih hrani. Mačke se obraduju kad je vide i trče za njom, iz moje perspektive. Iz njene perspektive Crna, Žuta sa djecom, Mačak i Plava su kao insani i svako navodno drugačije reaguje na nju. Priča o njima kao o ljudima i fascinantno mi je: a)svjedočiti emocijama i pod b)totalno nepošteno jer nikad nismo mogli imati ljubimca koji pripada nama jer eto, kad budete imale svoju kuću, kupite sebi i brinite se. I zato sam imala x nepreželjenih nesuđenih Rexova, Bobija i Vukova koji su se zadržavali kod mene tek pokoji sat. A sad hrani čopor mačaka kao što je hranila i čopor pasa, al’ tuđih. Ili ničijih. I malo mi je žao mene, a puno više nje.
I tako, ta njena omiljena mačka imena Crna (kreativno)(plus ja sam plava, pa sam se nadala da je Žuta) mi je skoro završila pod gumama neki dan.

Prehlađena sam nakon dugo vremena. Skočni zglob mi se oporavio, pa pretpostavljam da mogu skakati. Desio se i trenutni klik: Puno češće primjećujem pozitivne stvari koje se dešavaju. I sitnice su toliko prelijepe da mi prosto poprave dan, bilo moje, bilo tuđe. Dal’ je to dosad-neviđen-ali-dobrodošao odgovor mog mozga na bezbrojne slike i snimke koje gledam na dnevnoj bazi jer mi ne smijemo da ne gledamo i da zaboravljamo genocid nad narodom Palestine koji se dešava ili jer gledajući sve ne mogu da ne budem zahvalna na ovom što imamo?
I pitanje mog mozga: Dokle, Bože?

PODIJELI NA
LinkedInPin It

16 0 komentara

  2. Joj sapun od koze mi je top!

    Ovih proteklih par mjeseci je prvih par mjeseci u mom životu kako nemam psa, uključujući rat i poraće… uvijek smo nekog pujdu prvo hranili na ulici, onda ga povremeno puštali da prenoći, a onda ostane forever… mislim da će mi trebati još par mjeseci da prebolim ovog zadnjeg, pa ću opet, samo ovog puta mislim da ću labradora, ako već nešto drugo prije toga ne usvoji opet mene…

      • Ma joj, osvanule slike u granapu pored namirnica firmi koje plaćaju rat, kupim neke druge namirnice, osvane broj za donaciju raji u Palestini – nazovem, neka donatorska kafa – otišla popiti, neka djeca imala bazar, kupila narukvicu, tamo protest, otišla i mirno stala… nekad prije desetak godina usred Betlehema mi je neki Palestinac u pasos zaštembiljao pečat države Palestine, tako da vjerujem da više nikad neću ni dobiti vizu da posjetim ta mjesta, a ne nešto dublje pomognem… i onda je u toj cijeloj priči JA, šta JA radim, a to nije lijepo u ovim situacijama i pisaj ga. Kao, sad je meni lakše jer sam uplatila 2 marke koje neki Palestinac neće ni vidjeti.

        Ležim ovdje na buretu baruta, ko god kaže da se treba osvrnuti prvo oko sebe bude dočekan sa “Don't look up” propagandom. Bar imam Banditu da mi ostavlja komentare podrške kad ova krmad skroz ostanu bez para…

        • Ko ovdje sto se skupljalo za Palestinu, uplacivalo se, doniralo za projekte za nevladine manje lokalne i vece organizaciju. Na kraju mogu dat ruku da ti Palestinci nisu ni vidjeli para nego norvezani kolektivno iskoristili na gala vecere, putovanja u Gran Canariju,na jug, propilo se i pojelo.
          Govnari, nikad ne uplacujem nista preko middleman-a.

          • Ja se iz rata sjećam chicken ala king iz onih vrećica, core memory što bi rekli Ameri… i kad se zapalila ona abnormalna količina mlijeka u prahu u mahali… neko pokupio humanitarnu, valjda da preprodaje… pa da je svakome čaša mlijeka pripala pa nešto, nego samo tako izgorjelo… a šta je sve poslato i koliko je para skupljeno… jedini je belaj što da sutra opet pukne, ne bi ni to imali s obzirom na cijene namirnica u svijetu, baš bi neko finansirao prehranu nekim zaraćenim.
            Bjež, život je lijep i nije me stid što živim, majke mi eto

  5. Palestina – nehumano je da je covjeku svejedno, ne moze covjek da ne suosjeca sa onoliko zla sto vidimo na slikama. Ali mi svojom sekiracijom njihovo stanje necemo promijeniti ni za bobu. U sustini u zivotu vazi samo jedno pravilo: Uzdaj se u se i u svoje kljuse. Palestincima je slaba fajda od toga sto svijet osudzuje njihovu patnju, njima ostaje da se sami izbore za svoju slobodu i da se ne oslanjanju na bilo koga bas kao i mi ovdje. Morat ce da se probijaju kroz najteze uslove da bi postigli neke svoje ciljeve, vjerovatno to nece postici dugo godina, mozda ni za 100 godina. Samo je zavaravanje da ce neko doci i promijeniti njihovo stanje i napasti Izrael, bas kao sto je i nama samo štetilo ubjedzenje da sviejt treba da rijesi nase probleme. Njihov problem je sto su meni se cini uglavnom nesposobni da to rijese, i sto imaju lose lidere kao i nasa zemlja.

    • Naumpade mi ona Rarina hićaja.
      Evo vidim po komentarima, svi vi ste prošli kroz rat za razliku od mene, ja sam ga prošla prvo kroz priče, pa kroz TV, pa kroz komentare i ostatke rata koji obilježavaju starije od mene. Mogli ste svi nekad napisati ponešto što bi vam odgovaralo da podijelite s nama svima ovdje, šta god to bilo.
      Nktb, pa ne oslanjaju se na i ne uzdaju se ni u koga osim u Boga, a sama implikacija toga je meni kao posmatraču prestrašna iz više razloga, a jedan od njih je i samo pitanje na kraju: Dokle? Gdje su granice, kontaš? Šta ćemo ako nema granica? Kakav je Odgovor i odgovornost ako nema granica? Dokle?
      A o političkim problemima jbg ko ih nema, preča su mi ta pitanja stoput u mojoj zemlji nego u njihovoj, meni je žao što djeca ginu i što su žedna i što ne plaču za telefonom nego što im je granata odsjekla noge ili pobila porodicu.

Leave a Reply