Sistemska napetost

Udaje mi se bivša kolegica sutra i ovim putem joj želim svu sreću svijeta. Nemam pojma kakva je sad, ali je i dalje volim, pa pretpostavljam da je super. Nadam se da je trudna, jer to dijete će biti najslađe kovrdžavo dijete na cijelom svijetu. Ovo je samo radi zapisnika.

Uvijek mi je bio zanimljiv koncept dugotrajne trijeznosti, onih Anon grupa koji nam prezentiraju u američkim filmovima i nekako mi je to usput postao cilj, s obzirom na moju historiju. Sviđa mi se postojanje grupe ljudi koja se okupi oko jedne zajedničke ovisnosti i međusobno se podupire na pravi moderni način, dobijaju kul čipove i ponekad sebi priušte male, lude bendere i opet idu ispočetka, jer uvijek možeš ispočetka. Ne sviđa mi se što je američki princip trijeznosti uticao na mene dovoljno da odbijam leksilijume čak i po preporuci doktora s obzirom da mi jest sjeban temporomandibularni zglob i ne mogu otvoriti usta, a niko ne zna reći zašto. I svi kažu da se opustim. Uzmi koju tabletu. I misle da ja vodim neki zdrav život bez tableta, govore nije to za lude, to opušta mišiće, de nemoj se bojati, a ja se znojim u onom američkom filmu sa imaginarnim čipovima za šankom i vičem na sav glas: I FUCKING KNOW!
Naravno, pošto život nije američki film i živim u Bosni, popila sam pola tablete od 3 mg koju mi je dala kona, i nije mi bolje.
A zbog današnjeg susreta, u iskušenju sam da popijem i drugu polovinu.

Tražeći idealan poklon za tetke, mama, moja starija kona (koju biste svi instant voljeli, garantujem, plus gorespomenuta dilerka) i ja smo se zaputile u lokalni baucentar (???) jer smo čule da tu žive kalupi za šape (idealan poklon, navodno). (Nisam sigurna ni kako me više iko vodi sa sobom igdje s obzirom na hroničnu hasumljivost).
U svom svijetu, razmišljajući šta sam ja to skrivila Bogu dragom ili uradila nekom da mi se sve zaredalo i kako je meni najgore u životu vazda, došlo je instant hlađenje.
Pišem ovdje jer nisam sigurna kako da izbacim težinu koju je susret ostavio na mene, nisam sigurna ni šta sve napisati, ali opet, blogger sve trpi.
Srela sam mamu svoje drugarice iz osnovne škole, inače daaalju komšinicu. Ono što sam znala o njoj dok smo rasli, iz priča, je da je porijeklom iz Prijedora i da je kod nas došla odmah poslije rata, da je bila oštra žena, sklona ispadima bijesa i čestim glavoboljama, čemu sam i sama u par navrata svjedočila. Voljela je cvijeće i uvijek je radila nešto po bašti. I dandanas, kad god prođem autom, uvijek radi oko cvijeća. I to je to što sam znala, jer mi je djelovala zastrašujuće većinu vremena, ali kćerke su bile prava raja, i ostale su raja.
Nego, sad kad stanem s nekim koga nisam godinama vidjela i s kim nisam bliska, trudim se da to bude kulturno i sa što manje informacija, poželjno dajem površne: Evo došla po neke kalupe za šape, malo mi sjebali vilicu, moj roman empire posao u domu zdravlja. Mati dobro, eno gleda šoljice, sestra u Sarajevu. I pitanje koje opravdano ne volim postavljati: Kako ste Vi?
I žena mi odgovori iskreno, a ovo je naš možda drugi odrasli razgovor ikad. 99% verbatim.
Nije dobro. Ima problema sa psihom. Ide na terapije i ima terapiju. Malo pomaže. Oči joj suze i lete svugdje. – Jeste li probali sa tom psihologinjom? Kažu da je super, pomogla je ljudima.
Ide negdje drugo, bile je i kod te. Opet može voziti. Teško je nastaviti sa životom nekad kad se sve vraća. Ona je iz Prijedora, kaže, i sklanja pogled. Nije našla kosti svog oca, nema gdje proučiti Fatihu.
Sin od sestre sad hoće da ženi Srpkinju, kaže. Sestra joj zbog toga nije dobro, a njoj se sve vraća i ne može funkcionisati, povlači se u sebe. Bile su u logorima, gleda u pod i dodaje – ne moram ti ništa govoriti, ja sam Žena žrtva rata. Sve i ništa. I ja, oči na sto strana, već plačnih očiju govorim prvo što mi pade na pamet, jadno p od pokušaja utjehe – Živi ste u inat, imate divnu porodicu u inat, samo gledajte naprijed. Vidite da nisu jači od Vas, evo Vas kraj mene i živi ste. I u tom, hvala Bogu, pojavi se moja mama da prekine razgovor i pozdravi se sa njom. I pita mene vani: Šta bi s vama dvjema? Ništa, hajmo kući, daj vamo te kalupe.
I eto, progoni me taj izraz lica, šetanje očiju i stid koji je prisutan, bezrazložno, iako razumijem. I ono neispričano zbog čega ne može dalje i zbog čega pomišlja na svašta. I najradije bih je zagrlila i držala do Dana kada će kosti njenog oca izaći iz zemlje i dok svako sjećanje koje ima na prije – ne nestane.