Vjetar puše, nosi, rado bih da me negdje otpuše, daleko, daleko.
U novim mutacijama ličnosti i pravom stilu neklasične psihoterapije, kad pravdam svoju trenutnu situaciju nekom, afirmišem naglas – ne mogu se ubiti. Sugovorniku bi trebalo da naglasi da trenutno ne mogu uraditi apsolutno ništa i da su njegove riječi beznačajne, te da mi možda smeta pričati o toj temi. Ne mogu se ubiti je i poruka meni od mene, svaki dan, jer mi i suprotna verzija došeta u misli. Otresam je pokretima glave, ne, ne. I ne, ne mogu se ubiti, ali bih najradije da me nema. Da me vjetar što puše uzme sebi i obriše svaki spomen na mene, hirurški precizno. Lakoća nepostojanja.
U skicama sam pronašla nesuđeni post pod nazivom Nek’ se jebe Elizabet Kubler-Ros.
Kad bih pogađala zašto sam to tad napisala, ne bih pogodila. Sad bih rekla da je zbog toga što me nervira jer mi se čini da postojanjem recikliram onaj njen model iako bi trebao biti konačan.
Ne volim se grliti, ne znam jesam li to spominjala, ali i to mutira. Svima vam šaljem dobar, kvalitetan zagrljaj, kakav god kome treba, pogotovo Selini, ti si mi u mislima čitav dan.
Danas sam napisala cijeli post o tome čime je izazvan onaj moj jučerašnji post napisan iz tuge i slomljenog srca i kad sam ga pročitala, shvatila sam da nema smisla pisati to i obrisala. Uglavnom desio se momenat gdje mi se jedan Arap iz šale nagovorio i rekao mi “tebi treba Arap da te dovede u red”, i to mi je bilo tako ponižavajuće i tako ružno da sam plakala sama sa sobom, sebi i eto na blogu. Dugo sam razmišljala o tome koliko su žene poput mene nezaštićene samo zbog toga što smo neudate. Čak i nekim barabama i odvratim ljudima izložene da nam se kaže šta god nekome padne na pamet. Ljudima koji nas uopšte ne poznaju a osjećaju potrebu da uvrijede. Zaista je jako bitno da žena ima zaštitu bilo u ocu ili suprugu, koliko god mi željele biti nezavisne i slobodne, a ja to jesam. Moj otac nikad nije osjećao sumnju u vezi toga gdje sam i kakav život živim jer mi vjeruje, i uvijek imam gdje da se vratim, ali nekad razmišljam da ovakav život negdje u svijetu nije za ženu koja je sama.
Ja sam danas dobila i izvinjenje od ovog gospodina, djeluje čak i iskreno jer mi je rekao da se on osjeća poniženo što je tako nešto dozvolio sam sebi da izgovori, što su ga i drugi ljudi čuli, što su ga i kritikovali i što to sad ima odraz i na njegovu reputaciju jer su se neki drugi ljudi pobunili na rečeno zato što ima i muškaraca koji na žene koje su same gledaju poput sestara koje trebaju zaštitu od papaka. Moj jedini odgovor – možda sam i zloća i manipulativna i sama – bio je da dobro razmisli o sebi kakva je osoba, u ramazanu nema šejtana, sve je to samo tvoja priroda; napasti na ženu, samu, nezaštićenu je haram.
Nakon jučerašnjeg teksta, najbolniji mi je momenat bio jutros na sehuru, jer sam plakala i jer sam se tako razočarala u tu samoću. Ne žalim se ja zaista na svoj život jer je blagoslovljen i lijep, elhamdulillahi na svemu. Samo eto, teško je ponekad sehuriti sam, iftariti sam, razmišljati o tome da kad mi roditelji presele da ću biti sama. Ne vjerujem u priče da ću imati prijatelje jer na kraju dana, svako ode u svoju kućicu, u svoj krevet, nekome svome, ja sve sama.
Tako da – danas sam baš razdražljiva bila. Plačna, tiha, jedva da sam išta. Još je to u meni. Ali aBd proći će i ja znam da smisao života nije u tome, i ja vjerujem u Boga i vjerujem Bogu da ima nešto bitno za mene, ovo je trenutak iskušenja koji moram da prevaziđem u ovih par dana i onda ćemo opet u superheroje.
Bit će to sve ok aBd ❤️❤️
Suzama se rješava kortizol. Zadnji paragraf – to je to. Proći će, počelo je da prolazi. Zaslužuješ, bit će, samo je pitanje vremena. Bit će to sve ok aBd ❤️❤️ [2]